Dijagnostika malignih bolesti

Maligni tumori pretstavljaju vrlo raznoliku grupu bolesti, pa je za postavljanje precizne dijagnoze potrebno provesti niz različitih dijagnostičkih postupaka. Temelj svakog dijagnostičkog postupka jest anamneza, dakle podaci dobiveni razgovorom s pacijentom. Na temelju tih podataka postavlja se hipoteza i traže novi podaci kako bi se hipoteza potvrdila ili odbacila.

Anamneza i fizikalni pregled temelj su dijagnostičkog postupka.

Anamneza

Anamnezom se prikupljaju podaci od bolesnika kroz razgovor. Bilježe se podaci o bolesniku kao što su dob, spol, godište, zanimanje, bračno stanje i slično. Slijedi razrada glavnog problema, tj. razlog dolaska, gdje bolesnik zna vrlo dobro opisati vlastite simptome, sadašnje tegobe koje predstavljaju glavni ključ u postavljanju dijagnoze. Bolesnika treba slušati, poticati, ali ne i sugerirati odgovore. Pažnju treba usmjeriti i na obiteljsku, socijalnu i epidemiološku anamnezu, jer ti podaci mogu upozoriti na nasljedne poremećaje i moguće štetne učinke iz okoliša. Bolesnika treba upitati o prijašnjim bolestima te izloženosti radioaktivnom zračenju.

Funkcionalni status, tj. bolesnikova aktivnost, vrijedan je podatak, a danas se najčešće koristi ljestvica općeg stanja po Karnofskom izražena u postotcima:


A – sposoban za normalnu aktivnost, nije potrebna posebna skrb

100% normalna aktivnost

90% sposoban za normalnu aktivnost, manji simptomi i znakovi bolesti prisutni

80% normalna aktivnost s naporom, prisutni neki simptomi i znakovi bolesti


B – nije sposoban za posao, sposoban za život kod kuće, brine se za većinu osobnih potreba, potreban različit stupanj pomoći

70% brine se za sebe, no ne može obavljati normalne aktivnosti i normalno raditi

60% povremeno je potrebna pomoć, ali može se brinuti za većinu svojih potreba

50% zahtijeva znatnu pomoć i povremeno medicinsku skrb


C – nesposoban je brinuti se za sebe, potrebna je hospitalizacija ili skrb u stacionarnoj ustanovi, bolest može brzo progredirati.

40% onesposobljen, zahtjeva posebnu medicinsku pomoć i skrb

30% teško onesposobljen, potrebna je hospitalizacija, ali smrt ne prijeti neposredno

20% vrlo bolestan, nužna je hospitalizacija, potrebna je aktivna sustavna terapija

10% morbidan (umirući) bolesnik

0% mrtav


Fizikalni pregled

Fizikalni pregled u onkologiji trebao bi uključivati: palpaciju dojki, digitorektalni pregled, palpaciju svih limfnih čvorova, palpaciju testisa, štitne žlijezde te vrlo temeljit pregled kože cijelog tijela.

KONVENCIONALNA RADIOLOGIJA

Konvencionalna radiologija najčešće se koristi za prikazivanje primarnog ili sekundarnog tumorskog procesa koštanog tkiva, dišnog sustava i svih grudnih struktura.

Te snimke rade se obično u dva smjera: natrag – naprijed i postranično, da bi se odredila točna lokalizacija tumorskog procesa. Tumori probavnog trakta obavezno se prikazuju dvostrukim kontrastom što omogućuje analizu sluznice i razlikovanje benignog od malignog procesa, a upotpunjuje se endoskopskim metodama koje omogućuju uzimanje materijala za biopsiju i vizualizaciju tumorskog procesa. Mamografija je osnovna metoda za otkrivanje bolesti dojke koja omogućuje diferencijalnu dijagnozu različitih procesa.

Dijagnostika malignih bolesti

KOMPJUTORIZIRANA TOMOGRAFIJA

Kompjutorizirana tomografija (CT) metoda je prikazivanja presjeka tijela s pomoću kompjutorske obrade podataka dobivenih rotirajućim rengenskim snopom, daje informacije o lokalizaciji i veličini tumorskoga procesa te njegov odnos prema okolnim strukturama.

Od neprocjenjive je važnosti u stupnjevanju i praćenju bolesnika u onkologiji. Dijagnostička pouzdanost ove metode pregleda poboljšava se primjenom kontrastnog sredstva. Pod kontrolom CT-a moguće je izvesti i punkciju tumorskog procesa s ciljanim uzimanjem materijala za citološku analizu.

Dijagnostika malignih bolesti

MAGNETNA REZONANCIJA (MRI)

Magnetna rezonancija (MRI) noviji je dijagnostički postupak u kojem se ne primjenjuju rengenske zrake, već se temelji na rezonanciji vodikovih iona u jakom magnetnom polju.

Tijelo, odnosno određeni organ koji se pretražuje tijekom snimanja nalazi se u statičkom magnetnom polju, a primjenom radiofrekventnih valova dolazi do pojave signala, koji se pomoću kompjuterskih programa pretvaraju u sliku. Na taj način dobivena slika omogućuje visoku diferecijaciju mekotkivnih struktura i krvnih žila, znatno bolju od CT-a. Daje bolje podatke o položaju tumora, proširenosti, granici između zdravog i bolesnog tkiva te naravi tumora. Prikaz pojedinih struktura poboljšava se intravenskom primjenom kontrastnog sredstva. Kontraindikacije za primjenu magnetne rezonancije operacijski su ugrađene metalne klipse i slični materijali. MRI je metoda izbora kod dijagnostike tumora mozga, mekih tkiva i koštanih struktura.

Dijagnostika malignih bolesti

ULTRAZVUČNA DIJAGNOSTIKA (UZV)

Ultrazvučna dijagnostika – UZV (ehosonografija) temelji se na svojstvu određenih materijala da se deformiraju kada se nađu u električnom polju i tada emitiraju ultrazvučne valove. Ta se pojava naziva piezoelektričnim efektom.

Pri prodoru ultrazvučnog vala kroz bilo koje tkivo neminovno nastaje slabljenje njegove energije ili atenuacija. U ultrazvučnoj se sondi nalazi piezoelektrični pretvarač koji emitira i prima ultrazvučne valove. Ultrazvučni valovi iz tkiva izazivaju titranje piezoelektričnog pretvarača, a električni naboj koji se na taj način proizvodi elektronički se detektira, nakon čega se prikazuje na zaslonu. Spektar indikacija za ultrazvučni pregled vrlo je širok: promjene žlijezda slinovnica, štitne žlijezde, dojki, pleure, jetre, žučnog mjehura, gušterače, slezene, bubrega, mokraćnog mjehura, prostate, jajnika, testisa, limfnih čvorova te intraperitonealnih i retroperitonealnih prostora s nakupinama tekućine. Uspjeh primjene ove metode ne ovisi samo o kvaliteti aparata nego primarno o vještini i znanju ultrasoničara. Danas se koristi i endoskopski ultrazvuk (EUZV), kojim je omogućena analiza stijenke cjevastih organa te precizna vizualizacija tumorskog procesa. Ultrazvukom vođena ciljana biopsija žarišnih promjena omogućuje histološku potvrdu dijagnoze.

Dijagnostika malignih bolesti

ANGIOGRAFIJA

Metoda je rengenskog snimanja krvnih žila koristeći kontrastna sredstva uz fotografski ili kompjuterski prikaz.

Dijagnostika malignih bolesti

POZITRONSKA EMISIJSKA TOMOGRAFIJA (PET / PET CT)

Pozitronska emisijska tomografija (PET/PET CT) prikazuje metaboličku aktivnost tkiva i omogućuje razlikovanje zloćudnih od dobroćudnih tvorbi.

U tu svrhu najčešće se koristi analog glukoze – fluordeoksiglukoza (FDG) obilježena s izotopom (F-18). Taj radiofarmak se inicira intravenski u krvnu žilu bolesnika. Nakuplja se u stanicama ovisno o njihovoj metaboličkoj aktivnosti, ali se, za razliku od obične glukoze, ne razgrađuje do kraja i na taj način šalje signal iz metabolički aktivnih stanica. Pomoću posebnog detektorskog sustava (PET kamere) registrira se raspodjela FDG u organizmu, a pomoću kompjutorskog sustava dobija se prikaz metaboličke aktivnosti tkiva cijelog organizma s mogućnošću tomografskog (slojevnog) prikaza.

Dijagnostika malignih bolesti

NUKLEARNOMEDICINSKA DIJAGNOSTIKA

Nuklearnomedicinska dijagnostika (scintigrafija) primjenjuje se u dijagnostici, ali dijelom i u liječenju tumora. Temelji se na funkcionalnoj sposobnosti nekog tkiva ili stanica da akumuliraju određeni radiofarmak.

Radiofarmak je spoj radioaktivnog izotopa nekog elementa i njime obilježenog nosača. Scintigrafijske metode u onkologiji dijele se u dvije skupine: prvu skupinu čine dijagnostički postupci i u nju se ubrajaju scintigrafija skeleta, jetre, slezene, bubrega i mozga. Drugu skupinu čine one metode koje se temelje na specifičnoj akumulaciji radiofarmaka u određenom tumoru te se danas koriste u otkrivanju limfoma, tumora jetre, neuroendokrinih tumora, tumora štitnjače, neuroblastoma i dr.

Dijagnostika malignih bolesti

MOLEKULARNA DIJAGNOSTIKA

Molekularna dijagnostika omogućava otkrivanje tumora u ranoj fazi bolesti ili osoba u kojih bi se tumor mogao razviti.

Tako je danas lančana reakcija polimeraze metoda koja se rutinski primjenjuje u otkrivanju mutacija kod nasljednih oblika raka (npr. BRCA 1 i BRCA 2 kod nasljednog oblika raka dojke). DNA – čip tehnologija predstavlja novost u molekularnoj dijagnostici koja će u budućnosti, na osnovi analize genskog profila, moći predvidjeti prognozu i tijek bolesti.

Dijagnostika malignih bolesti

LABORATORIJSKA DIJAGNOSTIKA

Laboratorijska dijagnostika pomaže nam u otkrivanju tumorskih markera i hormona, parametara čije su promjene specifične za pojedine maligne bolesti.

Tumorski biljeg je tvar čije je pojavljivanje povezano s nastankom ili rastom malignog tumora, a proizvodi ga sam tumor ili domaćin kao reakciju na njega. Tumorski markeri koriste se samo u praćenju tijeka bolesti, a u iznimnim slučajevima i kao testovi probira (PSA; AFP kod visokorizičnih skupina). Hormoni su također tumorski biljezi poznati već više od pola stoljeća te mogu poslužiti u otkrivanju i praćenju maligne bolesti.

Dijagnostika malignih bolesti

PATOLOŠKA I CITOLOŠKA DIJAGNOSTIKA

Patološka i citološka dijagnostika metoda je kojom se do dijagnoze nastoji doći proučavanjem građe pojedinih stanica u standardno obojenom razmazu.

Citološkom metodom pretrage razmaza tkiva, organa, izljeva, tumora, sekreta i ekskreta dobiva se uvid u izgled i strukturu pojedinih stanica i njihovih sastavnih dijelova. Dvije osnovne metode su aspiracijska i eksfolijacijska citodijagnostika. Također se primjenjuju i citokemijske metode koje omogućuju selektivno prikazivanje pojedinih kemijskih tvari (DNA, RNA, lipidi). Danas u citologiji i patologiji sve značajnije mjesto imaju imunohistokemijske metode u kojima se primjenjuju monoklona protutijela.

Dijagnostika malignih bolesti

TUMORSKI MARKERI

Tumorski marker ili biljeg je tvar čije je pojavljivanje ili porast koncentracije povezano s nastankom ili rastom malignog tumora, a proizvodi ga sam tumor ili domaćin kao reakciju na njega. Tumorske markere možemo pronaći u krvi, mokraći i/ili tkivu bolesnika s malignom bolešću. Prema mjestu otkrivanja možemo ih podijeliti na humoralne i celularne tumorske biljege.

Celularni tumorski biljezi zapravo su antigeni smješteni unutar tumorske stanice ili na njezinoj membrani, kao što je stanični biljeg za leukemiju, receptori za hormone i faktor rasta te molekularnogenetičke promjene.

Humoralni tumorski biljezi, o kojima će biti više riječi, nalaze se u tjelesnim tekućinama zdravih osoba u neznatnim količinama, a koncentracija im raste kad ih tumor sintetizira i otpušta u cirkulaciju, ali mogu nastati i kao odgovor domaćina na prisutnost tumora.

Koncentracija tumorskog biljega odražava ravnotežu između njegova stvaranja i uklanjanja iz organizma.

Idealni tumorski biljeg trebao bi imati ove osobine:

  • apsolutnu specifičnost, tj detektiranje samo kod osoba oboljelih od određenog malignog tumora, a ne kod benignih bolesti i kod zdravih ljudi;
  • apsolutnu osjetljivost, tj. otkrivanje već u početnom stadiju, kad još nema kliničkih znakova bolesti;
  • organsku specifičnost, tj. da njegova prisutnost upućuje na organ zahvaćen tumorom;
  • korelaciju s tumorskom masom, tj. sa stadijem i veličinom tumora;
  • posjedovanje prognostičke vrijednosti.

Svi do sada pronađeni tumorski biljezi daleko su od navedenih kriterija, a imajući na umu veliku raznolikost malignih bolesti, vjerojatno nikada neće ni biti pronađeni.

U kliničkoj praksi treba imati na umu sljedeće činjenice o tumorskim biljezima:

  • povišena koncentracija tumorskih biljega nije dovoljna za postavljanje dijagnoze maligne bolesti, premda može upućivati na njenu prisutnost; dijagnoza se postavlja samo histološkom analizom;
  • suprotno tomu normalna koncentracija tumorskih biljega ne isključuje postojanje maligne bolesti nego samo znači da, ukoliko tumor postoji, najvjerojatnije ne proizvodi tumorski biljeg;
  • zbog premale osjetljivosti nemaju vrijednost kao testovi probira (screening), osim kod nekih iznimaka (kalcitonin, PSA, AFP kod visokorizičnih skupina);
  • osnovna vrijednost tumorskog biljega je u praćenju tijeka bolesti i stoga se moraju određivati serijski: prije, tijekom i nakon liječenja.

Danas se u kliničkoj praksi rabi cijeli spektar tumorskih biljega:

CEA ( karcinoembrijski antigen) jedan je od najpoznatijih i najpriznatijih tumorskih biljega, premda nije ni tumorski ni organski specifičan. Riječ je o onkofetalnom proteinu, po strukturi glikoproteinu, koji se normalno proizvodi za vrijeme fetalnog razvoja u gastrointestinalnom traktu i gušteračnome tkivu, odakle se luči u tjelesne tekućine. Najveću vrijednost ima određivanje CEA kod kolorektalnog karcinoma, zatim kod karcinoma gušterače, želuca, jetre, medularnog karcinoma štitnjače, dojke i dušnika. Često se određuje zajedno sa drugim tumorskim biljezima, povećavajući time osjetljivost za neke karcinome.

( karcinoembrijski antigen) jedan je od najpoznatijih i najpriznatijih tumorskih biljega, premda nije ni tumorski ni organski specifičan. Riječ je o onkofetalnom proteinu, po strukturi glikoproteinu, koji se normalno proizvodi za vrijeme fetalnog razvoja u gastrointestinalnom traktu i gušteračnome tkivu, odakle se luči u tjelesne tekućine. Najveću vrijednost ima određivanje CEA kod kolorektalnog karcinoma, zatim kod karcinoma gušterače, želuca, jetre, medularnog karcinoma štitnjače, dojke i dušnika. Često se određuje zajedno sa drugim tumorskim biljezima, povećavajući time osjetljivost za neke karcinome.

CA 15-3 (karcinomski antigen 15-3) mucinu je sličan antigen čija fiziološka uloga do danas nije objašnjena. U serumu zdravih osoba nalazimo ga tek u neznatnim količinama. Kao i većina tumorskih biljega nije organospecifičan. Najveću primjenu ima kod raka dojke, u kojemu zamjenjuje manje specifične i osjetljive biljege kao što se CEA i MCA. Kod lokalizirane bolesti osjetljivost je testa prilično niska (20-28%), a proširenošću bolesti na područne limfne čvorove, te metastaziranjem u kosti i u viscelarne organe, ona raste, pa povišene vrijednosti CA 15-3 nalazimo u oko 70% bolesnica. Koncentracija u serumu korelira s tumorskom masom. Povišene vrijednosti nađene su i kod karcinoma pluća, kolona, gušterače, želuca, jetre, maternice, jajnika. Može biti povišen i kod nekih dobroćudnih bolesti jetre i dojke. Najučinkovitiji je u praćenju učinka terapije ili napredovanja bolesti.

CA 125 (karcinomski antigen 125) po svojoj je strukturi glikoprotein. Povišene vrijednosti pronađene su u serumu trudnica, a normalan je sastojak amnionske tekućine. Od malignih tkiva najviše ga ima u seroznom ovarijalnom adenokarcinomu, a stoga je i najvažniji tumorski biljeg za tu vrstu karcinoma (povišen je u više od 80% oboljelih). Neka istraživanja pokazuju da ga je korisno određivati kao probirni biljeg za karcinom ovarija (jajnika) u postmenopauzalnih žena, jer su povišene vrijednosti češće udružene s malignom bolešću nego kod žena u premenopauzi. Može biti povišen i kod nekih benignih bolesti (endometrioze, ovarijalne ciste), dok vrijednosti u granicama normale ne znače da bolest ne postoji. Koncentracija CA 125 u serumu bolesnica s rakom jajnika ovisi ponajprije o patohistološkoj dijagnozi, stadiju bolesti i o tumorskoj masi. Bolesnice sa seroznim cistadenokarcinomom jajnika imaju znatno veću razinu markera u krvi od onih s drugačijim dijagnozama. Povišene vrijednosti mogu se otkriti s varirajućim stupnjem osjetljivosti kod karcinoma endometrija, cerviksa, dojke, pluća, te gastrointestinalnog karcinoma. Kao što je slučaj s većinom tumorskih biljega , i CA 125 ima najveću vrijednost kao parametar praćenja tijeka bolesti i uspješnosti liječenja.

CA 72-4 (karcinomski antigen 72-4) po molekularnoj je strukturi glikoprotein, a u dijagnostici zloćudnih tumara znatno se razlikuje od karcinomskih antigena poput CEA, CA 19-9 ili CA 125. Nađen je u serumu oboljelih od karcinoma želudca i kolona, a ne i pri benignim bolestima istih organa. Danas je on biljeg izbora za karcinom želudca, a serumske vrijednosti koreliraju sa stadijem bolesti. Povišen je i kod mucinoznog ovarijalnog karcinoma, te zbog veće osjetljivosti zamjenjuje CA 125.

CA 27-29 (brest carcinoma –associated antigen) glikoprotein je prisutan na površini normalnih epitelnih stanica. Kod bolesnica s karcinomom dojke pokazao je bolju osjetljivost i specifičnost od CA 15-3. CA 27-29 povišen je kod jedne trećine bolesnica sa karcinomom dojke stadija I i II , a kod dvije trećine bolesnica s uznapredovalom bolešću (stadij III i IV ).

AFP (alfa-fetoprotein), kao i CEA , po svojoj strukturi glikoprotein i pripada skupini onkofetalnih proteina. Stvara se tijekom embrionalnog razvoja u jetri i u žumanjčanoj vreći fetusa, a budući da prolazi kroz placentu, normalan je sastojak u krvi trudnica.

U dijagnostici malignih tumora važan je za otkrivanje i praćenje primarnog karcinoma jetre i nekih malignih tumora zametnih stanica gonadalnog ili ekstragonadalnog porijekla (embrionalni karcinom, karcinom žumanjčane vreće ili endodermalni sinusni tumor). Kod hepatocelularnog karcinoma AFP je povišen u više od 80% oboljelih, pa može poslužiti kao biljeg probira kod rizičnih skupina (oboljeli od kroničnog hepatitisa ili ciroze). Utvrđena je izravna veza između koncentracije AFP-a i stadija gore navedenih tumora. Drugi tumori s mogućim povišenim vijednostima AFP-a jesu: karcinom gušterače, želuca, žučnjaka, kolona, rektuma i metastaze u jetri. Blago povišene vrijednosti mogu se naći i kod benignih bolesti kao što su hepatitis, ciroza jetre, Chronova bolest, polipoza crijeva.

CA 19-9 (karbohidratni antigen) prisutan je u serumu kao visokomolekularni mucin bogat ugljikohidratima. U fetusu se stvara u epitelu želudca, jetre, gušterače, crijeva. CA 19-9 sastojak je mnogih mukoznih stanica i njihov je sekretorni produkt. Kliničku važnost ima ponajprije kod karcinoma gušterače, u kojem postoji korelacija između koncentracije u serumu i veličine tumora. Kao sekundarni biljeg može se određivati uz CEA povećavajući osjetljivost za kolorektalni i gastrointestinalni karcinom. Koncentracije veće od 10.000 J/mL upućuju na hematogene metastaze. Umjereno povišene koncentracije mogu se naći i u nekim benignim stanjima (cistična fibroza, pankreatitis, akutni hepatitis). Valja napomenuti da 7-10% populacije genetski ne može stvarati CA 19-9.

PSA PSA (prostata-specifični antigen ili antigen specifičan za prostatu) tumorski je biljeg za rak prostate i jedini je organospecifičan, što znači da ga ne nalazimo ni u jednom drugom tkivu osim u prostatičnom. PSA nije, međutim, i tumorski specifičan pa ga tako nalazimo u povišenim koncentracijama i kod benignih bolesti prostate (benigna hiperplazija prostate, akutni prostatitis). PSA je po svojoj građi glikoprotein, a fiziološka mu je uloga održavanje sjemene tekućine u tekućem stanju, što omogućuje pokretljivost spermatozoida. PSA otapa gel-strukturu ejakulata djelujući proteolitički.

PSA je jedini tumorski biljeg koji se preporučuje određivati kao test probira (screening) jednom godišnje u muškaraca starijih od 50 godina, jer je njegova razina u krvi ovisna o veličini prostate i o postojanju zloćudnog tkiva. U bolesnika s metastazama u kostima, nepoznatog primarnog tumora, određivanje PSA može imati odlučujuću dijagnostičku važnost.

Uzimajući u obzir da se razina PSA povećava nakon 40. godine života, odgovarajućim referentnim rasponima izrađenim prema dobnim skupinama dobila se veća specifičnost i osjetljivost testa. Ima nekoliko razloga koji su odgovorni za povećanu razinu PSA sa starenjem. To je povećanje volumena i permeabilnosti prostate pa se lakše propuštaju niskomolekularni glikoproteini kao što je PSA, a u starije su populacije prisutnije i upalne promjene. Možemo zaključiti da referentni raspon prema životnoj dobi povećava osjetljivost u mladih, a specifičnost u starijih muškaraca.

Razina PSA u različitim dobnim skupinama:

GODINE RASPON REFERENTNIH VREDNOSTI
40-49 0,0 – 2,5 ng/mL
50-59 0,0 – 3,5 ng/mL
60-69 0,0 – 4,5 ng/mL
70-79 0,0 – 6,5 ng/mL

Najpriznatija laboratorijska pretraga u dijagnostici raka prostate jest slobodni PSA (fPSA od engl. free) i njegov udio u ukupnom PSA, koji nam pomaže u razlikovanju bolesnika s benignom prostatičnom hiperplazijom od onih s rakom prostate.

Razvitkom imunokemijske metode za određivanje fPSA i izračunanim udjelom fPSA u ukupnom PSA (fPSA/PSA) dobili smo pokazatelj za moguću diferencijalnu dijagnozu bolesti prostate. Izračunati omjer fPSA/PSA povećava osjetljivost testa jer omogućuje otkrivanje većeg broja osoba s rakom prostate, posebno onih u kojih razina PSA nije prešla granicu od 4,0 ng/mL, i to čak nekoliko godina prije kliničkih znakova bolesti. Oboljeli od raka prostate imaju manje količine slobodnog PSA u cirkulaciji, pa su time i njihovi omjeri manji, dok u zdravih osoba i u onih sa BHP-om (benigno povećanje prostate) to nije slučaj. Slobodni PSA ima ponajprije vrijednost kao rani dijagnostički parametar i za testove probiranja. Kod dijagnosticiranog raka prostate kod kojeg se prati tijek bolesti i uspješnost terapije treba određivati ukupni PSA u određenim vremenskim intervalima.

Hormoni kao tumorski biljezi

Hormoni su priznati tumorski biljezi već više od pola stoljeća. Stvaranje hormona u malignoj bolesti zbiva se na dva različita načina. U prvom slučaju hormone proizvodi u povećanom opsegu endokrino tkivo, koje ih i inače stvara. U drugom slučaju stvaraju ih tkiva koja ih normalno ne proizvode. Riječ je o ektopičnome stvaranju, odnosno o paraneoplastičkom sindromu. Primjerice, adrenokortikotropni hormon (ACTH) normalno proizvodi hipofiza, ali se može stvarati i u tkivu mikrocelularnog karcinoma pluća.

HCG (humani korionski gonadotropin) je glikoprotein kojeg stvaraju trofoblastične stanice posteljice tijekom trudnoće. Povišene vrijednosti HCG-a nalazimo u serumu trudnica, trofoblastičnim tumorima i u tumorima zametnih stanica, ponajprije kod neseminoma. U bolesnica s trofoblastičnim tumorima HCG je povišen u 100% oboljelih, dok je kod tumora testisa embrionalnog porijekla povišen u 70% bolesnika. Kod seminoma je riječ o 5-10% bolesnika. HCG je osobito koristan tumorski biljeg u prepoznavanju osoba s trofoblastičnim bolestima, a zajedno s AFP-om i u otkrivanju embrionalnog karcinoma testisa. HCG ne prelazi krvno moždanu barijeru, pa njegov nalaz u cerebrospinalnoj tekućini upućuje na postojanje moždanih metastaza. Poluvijek serumskog HCG-a otprilike je 20 sati, a nakon uklanjanja tumora očekuje se ubrzani pad koncentracija. Polagani pad ili perzistirajuće vrijednosti znak su postojanja rezidualnog tumora.

KALCITONIN je polipeptid što ga proizvode parafolikularne ili c-stanice štitnjače. Normalno se stvara kao odgovor na povišene koncentracije kalcija u cirkulaciji. Inhibira otpuštanje kalcija iz kostiju te tako smanjuje njegovu serumsku koncentraciju. Povišene vrijednosti kalcitonina udružene su s medularnim karcinomom štitnjače. U asimptomatičnih članova zahvaćene obitelji može se određivanjem kalcitonina kao testom probiranja otkriti mikroskopska maligna bolest. Razina kalcitonina korelira s proširenošću bolesti.

ACTH (adrenokortikotropni hormon) proizvode kortikotropne stanice prednjeg režnja hipofize. Još je 1928. godine opisan bolesnik s mikrocelularnim karcinomom pluća koji je pokazivao simptome viška kortizola. Danas je poznato da manji broj te vrste karcinoma može producirati pro-ACTH, prekursor ACTH, koji ima imunoaktivnost ACTH, dok mu je biološka aktivnost 5%. Povišene serumske vrijednosti mogu potjecati iz hipofize ili iz ektopičnog izvora. Izrazito visoke vrijednosti upućuju na ektopični izvor. Povišene vrijednosti nalazimo i kod karcinoma gušterače, dojke, želuca, kolona, nekih benignih bolesti, te kod depresije, hipertenzije, stresa i dijabetesa. Vrijednost ACTH kao parametra praćenja terapije nije dokazana.

SEROTONIN je bioaktivni amin ( 5-hidroksitriptamin), a oksidativnom deaminacijom nastaje 5-hidroksiindoloctena kiselina (5-HIAA) koja se izlučuje mokraćom i čija se koncentracija određuje u 24-satnom urinu. Povećanje koncentracije serotonina nalazimo kod karcinoida, u kojem se stvara ektopično i izlučuje u cirkulaciju. Nalaz visoke koncentracije 5-HIAA u urinu potvrđuje dijagnozu.

KATEHOLAMINI dopamin, noradrenalin, adrenalin) nastaju hidroksilacijom i dekarboksilacijom aminokiselina fenilalanina i tirozina. Visoke razine kateholamina kao i njihovih metaboličkih produkata u urinu (metanefrini i VMA, engl. vanillylmandelic acid ) nalaze se u bolesnika s neuroblastomom i feokromocitomom.

STEROIDNI HORMONI, normalni hormoni kore nadbubrežne žlijezde, ovarija i testisa mogu biti upotrijebljeni kao tumorski biljezi u slučaju neoplazmi tih organa.

Dijagnostika malignih bolesti
Dijagnostika malignih bolesti